Često je početak polaska u školu veliki dan za djecu i roditelje. Promjena u svakodnevici, nove obaveze, veća odgovornost, samostalnost itd. Razlog zbog čega djeca kreću u školu u točno toj dobi je što se njihov mozak razvio do toga stupnja da je sposoban pratiti sve zahtjeve školskog okruženja. Njihove kognitivne, emocionalne, komunikacijske sposobnosti, suradnja i socijalizacija su na dovoljno visokom stupnju da omogućuju djeci uključivanje u školski sustav tj. učenje čitanja, pisanja, razmišljanje i usvajanje znanja na apstraktan način. Međutim, mi sada polazimo iz stajališta djeteta koje je u predškolskom sustavu, ili kako nekad kolokvijalno znamo reći nula do šest (dijete do šeste godine života). Što se događa s djetetom prije polaska u školu? Koje vještine treba onda usvajati, na što se koncentrirati?
Iako se često roditelji ponose svojim mališanima koji znaju čitati ili pisati još dok su u srednjim skupinama u vrtićima, jesu li te vještine one na koje bi se trebali roditelji i djelatnici u vrtiću koncentrirati? Ako se konzultiramo s razvojnom psihologijom, dijete prolazi kroz nekoliko faza u svojem razvoju. Ugrubo možemo reći da razvoj od najranije dobi (beba u prvoj godini) kreće prvenstveno od razvoja osjetila (vid,sluh, dodir, ravnoteža, njuh, okus, propriocepcija), motorike (puzanje, hodanje, trčanje, fina motorika) prema višim kognitivnim funkcijama (pažnja, vještine govora, slušanja, apstraktnije razmišljanje, ). Što se tiče emotivnog razvoja, dijete se od bića koje je iznimno fizički i emotivno vezano i ovisi o roditelju, majci, kroz navikavanje na odvajanje od majke, osvještavanje strahova, razvoj samoregulacije emocija, odgode zadovoljstva i socijalizaciju razvija do tog stupnja da je ono spremno samostalno funkcionirati u skupini, održavati pažnju duže vrijeme, surađivati s vršnjacima, pratiti upute odrasle osobe, prepoznati svoje i tuđe emocije, izražavati emocije… Predškolska dob kritično je razdoblje u kojem se usvajaju navedene vještine. Učenje pisanja, čitanja, stranog jezika, matematike može se raditi s predškolcima koji za godinu dana idu u školu, mogu se čak i prije, ali ne bi trebali biti prioritet, posebno ne roditeljima.
Koje aktivnosti onda roditelji mogu raditi? Kao prvo, aktivnije slušajte dijete. Promatrajte dijete što radi, kako radi, pokušajte otkriti koji su mu interesi. Koji tipovi igara mu odgovaraju? Što vam želi reći s određenim ponašanjem? Možda ima neku potrebu koju ne zna izraziti. Možda se u nekim situacijama razljuti, a vi ne znate razlog. Pitajte ga dodatna pitanja u vezi onoga što dijete ne zna samo reći.
Razgovarajte otvoreno o raznim stvarima. Recite djetetu kako se vi osjećajte, opišite zašto se tako osjećate, pitajte njega/nju kako se osjeća, kako misli da se neki lik iz bajke osjeća? Povežite s nekom situacijom koja se dogodila kroz dan.
Potaknite ga na istraživanje i maštu na način da ga usmjeravate u igri da pokuša nešto izraditi/izgraditi na novi način, upotrijebiti igračku u neku novu svrhu, pretvarajte se i glumite npr. pacijenta (a dijete je doktor), prodavača u dućanu (a dijete kupuje kruh), čitajte priče i zajedno promatrajte i komentirajte slikovnice.
Pokažite kako se nešto radi i budite model djetetu. Djeca su kao spužve koje upijaju sve iz okoline. To se odnosi i na navike osoba, obrasce ponašanja, komunikacije. Iskoristite tu činjenicu i budite primjer u ponašanju i onome što i kako vi želite da se dijete bude ponašalo. Isto tako, možete pokazati kako se u igri nešto radi, oblikuje, gradi. Dijete će promatrati i pokušati ponoviti.
Odradite jasne granice, pravila i budite dosljedni u tome. Jedno od bitnijih koncepata koje dijete mora u ranijoj dobi usvojiti je odgoda zadovoljstva ili jednostavnije rečeno, razumijevanje riječi „NE”. Jednom dok ste sigurni u to koje su potrebe vašeg djeteta i da ih znate zadovoljiti, možete i sigurnije nastupati u određivanju pravila ponašanja. U to uključujemo svakodnevne situacije npr. odlaska u dućan, ručka, spremanja za vrtić, igranja s drugom djecom, ponašanja u parku. Roditelj je glavni zaduženi i odgovoran za određivanje pravila ponašanja tijekom određenih aktivnosti, rutine, redosljeda aktivnosti kroz dan i ostalo. Uvijek ponovite pravila prije aktivnosti i neka budu jasna. Osigurajte djetetu vrijeme s vršnjacima koje će mu omogućiti razvoj vještina socijalizacije. To postaje osobito važno u kasnijim fazama predškolskog razdoblja.
I na kraju, ono najbitnije, pokažite ljubav koju osjećate prema djetetu. Recite mu to, pokažite fizičkim dodirom, maženjem, gledajte ga u oči i smijte se, budite radosni što je s vama i iskoristite tih nekoliko godina koje će jako brzo proći.
Neka ove smjernice budu dio vaše svakodnevice i one će možda vama i vašem djetetu pomoći da se razvijate, rastete, da se zbližite, da vaš odnos bude bolji i da budete spremniji za sve ostale situacije koje vas čekaju u školi, a možda i u životnoj školi 🙂
Luka Mesarić, mag. rehab. educ.
